Park prirode Velebit
Cijelo područje planine zaštićeno je kao park prirode, a Sjeverni Velebit i Paklenica su proglašeni nacionalnim parkovima. Unutar NP Sjeverni Velebit nalazi se i posebno zaštićeni strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi. Za planinare je na Velebitu uređeno mnogo markiranih staza i puteva, koji uzdužno i poprečno povezuju okolna mjesta i planinarske domove na planini. Po svojoj posebnosti, uređenosti i posjećenosti nužno je spomenuti Premužićevu stazu koja je građena između dva svjetska rata, a povezuje Planinarski dom Zavižan, preko Velikog Alana s Oštarijskim vratima; tj. prolazi uzdužno Sjevernim i Srednjim Velebitom.
Kako nam kazuju geografski, orografski i drugi izvori, brdski masiv Velebita, jedan od najznatnijih u užem dinarskom području, proteže se, u dužinu otprilike 145 km, od Vratnika nad Senjom na sjeverozapadu do okuke Zrmanje na jugoistoku. Od obalnog pojasa do kopnenog podnožja u Lici, u prosjeku je širok 14 km, ali od mjesta do mjesta širina varira, od najviše 30 km u sjevernom do najmanje 10 km u njegovom južnom dijelu. Na površini približno 2 270 km2 razasut je splet bezbrojnih krševitih grebena i ponikva, kukova, gorskih hrptova, dolina i pretplaninskih vrhova, od kojih njih 130 u prosjeku premašuje nadmorsku visinu 1370 m. Oni u sjevernom dijelu Velebita dosežu visinu gotovo 1700 m (Mali Rajinac 1699 m), u srednjem dijelu više od 1600 m (Šatorina 1624 m, Ograđenik 1604 m, Ograđenica 1614 m), a u južnom i najvišem dijelu od 1700 do 1758 m (Babin vrh 1723 m, Vaganski vrh 1757 m, Segestin 1715 m, Malovan 1709 m, Sveto brdo 1751 m).
Za vedra vremena Velebit se iz zraka, s visine 8 000m, vidi cijeli. Doima se kao glomazan, malo razveden, ali naboran bedem koji se u luku izbočio u more. Padine su mu strme, a hrbat širok. Primorska padina, kojom se spušta do mora, mnogo je viša od kopnene padine. Visinska razlika primorske padine od mora do najnižeg prijevoja iznosi oko 700 m, a do najvišeg vrha čak 1757 m. S kopnene strane Velebit se samo 150 do 1150 m uzdiže iznad ličke visoravni, jer ona već leži na nadmorskoj visini oko 500 do 600 m. Obje se padine međusobno bitno razlikuju i izgledom. Primorska je padina vrlo krševita i gola, mjestimično poput Mjesečeva krajolika, sive ili žućkastosive boje, prošarana sitnim zelenilom. Kopnena padina, iako strma, doima se pitomija, gotovo je sva obrasla šumom, pa je tamnozelene boje.
Za primorsku padinu karakteristične su dvije više ili manje izrazite, uzdužne terase (podgorska zaravan i uzdužna primorska terasa), koje se poput stepenica prostiru uzduž cijelog velebitskog masiva.
Cijelo područje planine zaštićeno je kao park prirode, a Sjeverni Velebit i Paklenica su proglašeni nacionalnim parkovima. Unutar NP Sjeverni Velebit nalazi se i posebno zaštićeni strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi.
Najpoznatija biljna endemska vrsta je velebitska degenija (Degenia velebitica) iz obitelji krstašica, prikazana na naličju kovanice od 50 lipa (prvi ju je opisao i klasificirao botaničar Arpad Degen te je i po njemu dobila ime). Na Velebitu se nalaze i najdublji speleološki objekti u Hrvatskoj: trodijelna "Lukina jama" duboka je 1.392 m (od visine 1.436 m do dubine od 81 m n/m), a "Slovačka jama" 1.320 m.
Za planinare je na Velebitu uređeno mnogo markiranih staza i puteva, koji uzdužno i poprečno povezuju okolna mjesta i planinarske domove na planini. Po svojoj posebnosti, uređenosti i posjećenosti nužno je spomenuti Premužićevu stazu koja je građena između dva svjetska rata, a povezuje Planinarski dom Zavižan, preko Velikog Alana s Oštarijskim vratima; tj. prolazi uzdužno Sjevernim i Srednjim Velebitom.
