Galjin Dvor - seosko domaćinstvo

U krševitom srednjejadranskom zaleđu, svega nekoliko kilometara daleko od vreve morskih žala, skrila se skupina od dvadesetak malih raštrkanih sela Primoštena Južnog i Primoštena Burnjeg. Šetajući vinogradima, maslinicima i kamenim uličicama u kojima je svakodnevica nezamisliva bez magaraca i mazgi, najbolje se mogu vidjeti sve čari ruralnog dalmatinskog zaleđa gdje se način života stoljećima nije znatnije promijenio. Sela su okružena poljima na kojima je uporni težak žuljavim rukama, stoljećima "otimao" kamenjaru ono malo škrte zemlje i odnjegovao vinovu lozu, masline, smokve, bajame ... Danas je tu više kuća nego ljudi a tihe kamene uličice vape za mladošću koja više gotovo ne stanuje ovdje. Kao da su se kazaljke vremena ispreplele s krošnjama stoljetnih maslina i ostavile ovaj kraj netaknutim, usnulim u sparnoj izmaglici suhozida i jarko crvene zemlje, u ravnovjesju suživota čovjeka i prirode.

Zadnjih godina su dobrodušni i vrijedni domaćini, vrata svojih iskonskih dvora stidljivo odškrinuli posjetiteljima iz cijelog svijeta, sve radoznalijim za mediteransku kuhinju i egzotični eko-ruralni turizam. Zaleđe Primoštena je njegovo drugo, janusovsko lice, jedan gotovo zaboravljeni univerzum u tišini stoljetnih crkvenih zvonika i zavjetrini kuća u kamenoj poeziji u kojoj je vrijeme zastalo.

Galjin dvor je jedan od takvih endemičnih tipova Primoštenskog tradicijskog graditeljstva tzv. "dvora". Radi se, naime, o vrlo arhaičnom sklopu kamenih kuća jednoga domaćinstva koja zatvaraju dvorište. Kuće su kamene tj. zidane kamenom a pokrivene kamenim pločama. Prvotno su to bile isključivo prizemnice da bi se u 20. st. pojedinim kućama podizao kat.

U dvor se ulazi kroz malo veća dvokrilna vrata iza kojih je natkriveni prostor zvan "teza" i kroz koji se pristupa u dvorište. Okruženo je spomenutim kamenim kućama među kojima je svakako glavna bila "kužina" tj. vatrenica s "kominom" (ognjištem). Po nekim povijesnim izvorima stara preko tristo godina. To je zapravo prostorija u kojoj se u stara vremena najviše boravilo. Tu se pekao kruh ispod peke, kuhalo se u starim bronzinima nad vatrom, u kužini se blagovalo, boravilo. Tu su se, nakon teškog radonog dana u polju, iscrpljeni težaci odmarali uz vatru i čašu Babića. Nerijetko se u takvim prilikama i zapjevalo stare primoštenske napjeve, ili molilo rožarij (krunicu).

Odolijevali su Stanari (kako povijesno zovu žitelje Primoštenskog zaleđa), a i crte njihovih staračkih lica odražavaju snagu i prkos prema ponekad surovom podneblju i tvrdoj zemlji koju vjekovima obrađuju motikom i lašunom. I kroz svo to vrijeme sačuvali su svoju tradiciju življenja, kulturu i vjeru.

Dvor je zapravo podijeljen na stambeni i gospodarski dio. Pa je tako u stambenom dijelu kuće prostor za svakodenevni život seljaka, blagovaonica, prstorije za spavanje, kužina, kućica s ambarom u kojem se čuvao suhi bob, leća, slani grah, suhe smokve... i svakako nezaobilazna konoba u kojoj se u drvenim bačvama čuvalo vino (najviše Babić, autohtona sorta ovog kraja) i u kamenicama (posudama od klesanog kamena) maslinovo ulje. U gospodarskom dijelu bile su pojate (štale). Nezamisliv je bio život bez tovara (magarca) ili mazge, ovaca i koza od čijeg mlijeka se radi sir vrhunske kvalitete koji se čuva u ulju i ima karakterističan okus ovoga kraja.

Obitelj Županović (Galjini), koja naraštajima već živi tu i koja se već generacijama bavi vinarstvom i maslinarstvom, u želji da sačuva ovaj biser primoštenske tradicije življenja i gradnje odlučila se obnoviti dvor i prenamjeniti ti ga u turističke svrhe. Galjin dvor je zaštićen spomenik kulturne baštine od strane Ministarstva kulture Republike Hrvatske.